draga mama

Da li nas je opet netko razočarao?
Da li je netko opet od nas napravio...??
Da li je netko opet nekomu dobro smjestio???

Eto, i opet čitam novine.A rekla sam da neću.Upravo radi ovakvih stvari.Uhvati me lagano panika.Jer,"budimo realni", mislim da je pošast ptičje gripe daleko dalje i ima manje mogućnosti da nas usmrti nego ovo.Kupujemo smrt.Zvučim patetično.
Nekako se najbolje snalazim sa mlađom generacijom.Neću reći da ih shvaćam jer bi to bilo smiješno i samohvalisavo, ali nekako se živo sjećam svojeg djetinjstva i mladosti, previranja, smušenosti, nedoumica, nesigurnosti, srama, nesamopouzdanja i svega drugoga što prati te nesretne godine.Pa u skladu s time pokušavam i djelovati.Ne isključivo i ne samo u svojoj obitelji.Svi klinci su mi dragi i vrijedni pažnje.I oni manji i oni veći.Zato mi je užasno teško kada vidim da im prijeti opasnost.A kad ista prijeti, onda čovjek instinktivno reagira - pokušava maknuti opasnost.Problem nastaje kad je nemoćan da je makne.I onda pokušavam ponekad shvatiti što je to u tim mladim glavama što tjera na eksperimentiranje unatoč svim upozorenjima i objašnjavanjima.Mada su i ona više prigodna, tek kada se nešto dogodi, na žalost.Vidim da se tu i tamo na HTV-u vrti spot nekog mladog pjevača koji agitira protiv droge.Samo nisam primijetila da se vrti tijekom dana, nego rijetko i to u kasne večernje sate.
Ako netko od mlađeg naraštaja bude pročitao ove retke, MOLIM GA DA DOBRO RAZMISLI.Pametna su nam djeca, znaju puno više nego mi, a ako ih uspoređujemo s mladima Amerike i ostalih zapadnih zemalja, njihovo znanje je nemjerljivo.Ponovit ću vjerivatno, stvari koje su čuli bezbroj puta, ali ima, ZBILJA IMA JAKO,JAKO PUNO NAČINA da se stekne samopouzdanje i položaj u društvu.Ne mora se baš pod svaku cijenu priklanjati svakome.Ne mora se baš svaki izlazak začiniti nečim što može biti prvi i zadnji put.Tu i tamo piše po novinama o pronađenim mrtvim narkomanima, predoziranima.Zar je smrt u nekakvom parki, prljavom stanu ili kućnoj veži ono što ljudsko biće želi postići?
Nedavno je umro čovjek od 36 godina.Sam je sebi Metadonom prekratio muke, to mu je bio treći pokušaj.Poznavala sam ga od rođenja, bili smo susjedi, zajedno smo išli u školu.Oko 18-te je počeo eksperimentirati, nastavio je tako godinama, pokušavao se liječiti, ali nije uspio.Život mu se sveo na ništa, na vječitu potragu za nečim da preživi do sutra.Došlo je do toga da je i njegova majka bila spremna na to da će se ovakav kraj dogoditi.Poanta: od svog jadnog života TOČNO POLOVICU nije proživio, nije znao da je živ.Zadnjih 4-5 godina bio je ruina od čovjeka, izgleda duplo starijeg nego što je stvarno bio.Pričao je gluposti, ponavljao se po nekoliko puta u pola sata, zurio u prazno.Nikada nije radio, nije mogao.Nije ni školu završio.A nije bio iz nikakve problematične obitelji.Normalne, prosječne.
Unazad par godina u našem mjestu na Krku umro je dečko od 19 godina, bratić jednog našeg estradnog umjetnika.Prijatelji, koji su dva dana prije toga s njim obilazili dilere, isisavali mu lovu, ostavili su ga kao psa u napuštenom automobilu kad mu je pozlilo.Da je netko bio pravi prijatelj, da je reagirao, on bi danas možda bio živ.Našao ga je otac, ujutro.Ne moram reći da se roditelji još dan-danas nisu oporavili, a vjerovatno nikad ni neće.Familija isto normalna, prosječna.
Znam da ima jako puno mladih ljudi koji su zreli, znaju što hoće i kojima nikad ne bi palo na pamet da konzumiraju sranja.Nije sve tako crno kao što izgleda.Ali još jednom molim, apeliram, vrištim - NEMOJTE, MOLIM VAS!!
Pusa svima.:)

Pa dobro.Imam toliko godina koliko imam, nisam neka mladost, ali sam uz svoje monstrumiće prikupila nešto iskustva.Dosta iskustva.Jer ih imam u dvije ture po dvoje sa razmakom od 10 godina.Ne bih o materijalnim dobrima, to je manje bitno.Pa sam naučila jedno:uz svu tehnologiju, kompjutore, igrice, glupe crtiće, filmove i ostalo, ipak sam ja ta koja to može, mora, ima moralno pravo i obavezu usmjeriti ih i dovesti do zrelosti.Činjenica je, da ako ti ne vodiš brigu o svom djetetu, ako se nisi potrudio da ga upoznaš kao osobu nego ga gledaš kao nekoga tko ti je više ili manje obaveza, otimač vremena, trošilac svega što si stavio na račun,jer, eto, vidi vraga, raste, ako nisi shvatio što znači biti roditelj i odgojitelj - A NIJE LAKO, VJERUJTE MI - onda se mora dogoditi da ti malo biće koje ne zna gdje mu je glava a gdje rep isklizne iz ruku.Naravno, treba to pametno dozirati,kontrolirati tako da mali monstrum ne stekne dojam da mu netko visi nad glavom kao raskliljena kokoš.Istina, dogodi se da krene smjerom koji si najmanje očekivao jer ne možeš uvijek znati što te iza kojeg ugla čeka, ni tebe ni njega, niti što mu se mota po moždanim vijugama.Ali sve se to da ispravljati i voditi sa puno, puno, puno ljubavi.I dosljednosti.Naravno, znaju oni koristiti tvoju dobrohotnost, pa ti se uvuku pod kožu, nađu način da te "kupuju" svojim maženjem, pa padneš na foru jednom, pa još jednom, ali onda vidiš da nema smisla, malo stisneš srce i opet je sve OK.
Ponekad ti se čini da si pričao u vjetar.Ponekad misliš da to dijete nije osoba koja je do jučer živjela pod tvojim krovom.Ali, na sreću to traje samo nekoliko godina.Dođe u neke dvadesete, pa odjednom počneš shvaćati da čuješ i vidiš sebe i sve ono što si godinama govorio, poučavao, inzistirao, uvjeravao.
Treba im sloboda, kao i nama.Sjetimo se sebe kad smo bili mali, djeca, mladi, adolescenti.Ruku na srce bilo nam je ljepše i puno, puno lakše nego ovoj djeci, ovoj mladosti danas.Znali smo se igrati, bili smo bezbrižni i neopterećeni informacijama, samim tim i brigom i tazmišljanjem o sutrašnjici.
Škola.Imam dojam da su u nekadašnjim školama radili ljudi kojima je više bilo STALO DO DJECE nego ovima danas.Idem u osnovnu školu već šesnaestu godinu, kontinuirano, pa vidim kako to izgleda.Ma. ljudi moji, klinci su super, to što ne valja kod njih samo je odraz nas i našeg ponašanja prema njima.Jer mislim da u životu jako vrijedi ona stara " što posiješ, to ćeš i požeti", ili drugim riječima ŠTO SI DAO TO ĆEŠ I DOBITI.Pa onda mi roditelji idemo linijom manjeg otpora i krivimo školu, društvo, škola pak viče da sve dolazi od kuće.Bit će da je istina negdje u sredini.
Nije mi jasno što je ono dijete iz Rijeke, nije dijete, mladi čovjek, loše napisalo u svom blogu???Svoja razmišljanja.Koja želi s nekim podijeliti.Informirati ljude s kim ima posla.Pa šta?Nas pametne odrasle svakodnevno stoljećima putem medija informiraju, vrijeđaju, izluđuju, pa nikom nismo dali šup-kartu.Niti ga izbacili sa njegovog radnog mjesta. I dalje gutamo sranja.Samo neka teta isfrustrirana ravnateljica našla se pogođenom jer, naravno, ISTINA BOLI.Pa se našao tamo neki klinac koji će ju raskrinkati.A taj klinac će narasti i sazrijeti, a vjerujem da neće promijeniti mišljenje o njoj.
Čujem da Osijekom kruži po srednjoj školi snimka sa striptizom 16-godišnjakinje.Živo me interesira kako će škola na to reagirati.I javnost.Već znam, svi ćemo se snebivati.A tko je toj curi, ljudi moji, pokazao tako nešto?Gdje je ona to vidjela? Ili je tako pametna pa je sama izmislila toplu vodu?Ma dajte molim vas.Za sva dječja sranja, sve njihove agresije, krive poteze, loše plijenjenje pažnje trebalo bi prozivati isključivo odrasle, one koji ih odgajaju i one koji ih obrazuju.A ovi koji ih obrazuju u velikoj većini slučajeva su ljudi koji rade taj posao zato da bi radili, a ne zato da daju nešto od sebe.Kroz svaki sat, sigurna sam tisuću posto, možeš djetetu, djeci, ubaciti slovo koje će ih, neovisno o temi koja se radi, pokrenuti na razmišljanje o sebi i drugima, o tome što je dobro , a što loše.
Jer na ovom se svijetu sve može promijeniti, može tehnologija stvoriti već sutra čuda o kojima danas ni ne sanjamo, ali čovjek će uvijek ostati čovjek, njeogv razvoj od zametka do odrasloga uvijek će biti isti.Smanjimo strasti, nađimo druge, bezbolnije načine za promicanje vlastitih stavova, pustimo djecu na miru.Ako im ne možemo dati nešto lijepo, ako ne možemo pisati o dobrim stvarima koje rade, onda ih nemojmo ni blatiti da bi zadovoljili svoju potrebu za uživanjem u tuđim nesrećama.